Pozdrav iz Washingtona d.c.

Evo da i ja ukratko napišem kako je ovdje, ako naravno uspijem jer je FENOMENALNO! Ja sam ovdje već 6 mjeseci i živim u Washingtonu d.c. a čini mi se kao da sam jučer u NY sletjela, nisam ni sanjala da će ovako da bude jednostavno sve je kao bajka! Amerika je jednostavno ono što svaka cura i mlad čovjek treba da vidi. Moja porodica je super, super, super ne znam da li sam toliko sretna bila da mene izaberu ali sada znam da nisam ni u jednom trenutku zažalila što sam došla kao au pair…

Mislila sam na početku da ću imati problema s vožnjom, jezikom, i naravno djecom ali sve je tako jednostavno samo trebaš da vidiš kako su ovdje djeca drugačija, drugačije je sve al djeca super bar moja. Također i roditelji – stvarno nemam ni jednu jedinu riječ da se požalim… čarobna Amerika… Moja djeca me jako jako vole zato što vole sport, putovanja i vole posebno plivanje…obadvoje sam ih naučila plivati djevojčica 5 godina i dječak 3 godine i plivaju fenomenalno, a roditelji ne da te cijene kad nešto naučiš djecu nego ti to duplo vrate na njihov način. Ja sam većim djelom zauzeta s dječakom zato što ide samo tri dana u sedmici u školu ali kad ne ide u školu onda ima aktivnosti u kojima i ja nekad učestvujem jer je jednostavno interesantno…

Ja sam obišla za ovih 6 mjeseci Californiju, New York, Chicago, North Carolina…i nevjerovatno je iskustvo šta se sve može vidjeti i šta sve možeš naučiti, a djevojke koje se boje da dođu zbog jezika ili zbog vožnje automobila ma to je ovdje najmanji problem jer oni su jednostavno napravili sve u državi samo da zaštite građane…vožnja je ništa, apsolutno ništa i kad se ovdje polaže skoro je isto kao kod nas test za vožnju a vožnja auta test traje 2 min…samo da pokažeš da znaš da voziš i da čitaš znakove. Njihova vozačka je ovdje sve – pasoš, lična ma sve… čak i putuješ s njom ništa ti više ne treba osim vozačke… FENOMENALNO… a jezik… ja sam došla sa znanjem samo sam mogla da ponešto kažem iako sam razumjela dosta. Sada govorim kao da ovdje živim već 5 godina jer kada dođeš odmah počinješ da učiš jezik – prvo s djecom, a oni pomognu ne možeš zamisliti koliko… sve pokažu gdje je šta, koja im je hrana najdraža, šta jedu, gdje idu, na koja mjesta, ma apsolutno sve, i najviše se od njih nauči…

Sada trenutno idem na college na dance aerobik a prije toga sam išla na ESL-engleski kao drugi jezik…i super je – upoznala sam jako puno cura. Jedna od važnijih stvari je i ta što je moja savjetnica jako dobra – na raspolaganju 24 h i tako super da nemam za nju riječi… ona je uvijek tu s nama, uvijek nam daje savjete i prije svega zna šta treba da nam kaže… ona je nevjerovatno dobra i cool….

Tako djevojke, nemojte puno da razmišljate kako će ovdje da vam bude, ovdje je fantastično, ovo nije ni blizu Europe, morate to da vidite… samo šta treba da uradite jeste prvim letom dođete u NY i tamo će vam sve biti jednostavno – kad obiđete NY sa svim au pair djevojkama koje istog dana dolaze kao i vi… tu bude oko 200 djevojaka… amazing…

Tebi Alida puno, puno, puno hvala jer da nije tebe bilo i tvojih savjeta i tvojih mailova ne bih bila na ovom mjestu gdje sam sad, ovo je jedno iskustvo koje nikada u životu neću moći zaboraviti… i zbog koga se nikad neću pokajati….

Love Hadzimana

Pa da krenem redom:

LET
Let je bio uzbudljiv. Prvi avion je bio tako uzak da sam osjetila malu klaustrofobiju! Ali je zato drugi bio super, ogroman, sa svim čudima, usluga vrhunska. Ali 9 sati! Jedva sam izdržala. Na aerodromu nas je dočekala predstavnica programa i vozač kombija pa onda sat do hotela, pa odmah pola sata uvodnog predavanja, pa tek onda u sobu tako da sam se svojima javila iza ponoći.

ORIJENTACIJA
U hotelu nas je bilo 125, podijeljene u dvije grupe, najviše Njemica. Cure su bile uglavnom super, svi imamo svačiji mail, ja sam se bila sprijateljila s jednom Njemicom ali ona je otišla blizu New Yorka (ubuduće ću pisati NYC – New York City), ali se nadam da ćemo se dopisivati. Našla sam i onu koja se je dogovorila s obitelji u Bostonu s kojom sam se i ja bila dogovarala prije nego sam prihvatila Kirka i Jennifer, rekla sam joj da im prenese pozdrave. U hotelu smo kupili tel. karticu koja je jako brzo iscurila. Uspjela sam poslati 1 kratki mail sestri, i to je bilo to. Hotel je bio ok, kade su im čudne, trebalo mi je 10-ak min da skužim kako otvorit toplu vodu, ali snašla sam se nekako. Predavanja smo imali svaki dan od 8 do 5, 5.30, sat za ručak i 10-minutne pauze, ritam je bio ubitačan, a nisam spavala nego po 3-4 ure po noći. Ali žena koja je držala predavanja je prekrasna, jednostavno predivna žena, i ludilo humoristična, tako da me ona držala budnom. Stavili su nas u sobe po tri prema mjestu gdje idemo tako da sam se s jednom od njih već danas našla, živi 50 m ispod mene, upravo mi je večeras bila u kući, bili su i Jennifer i Kirk (roditelji), popodne me je bila posjetila ali smo izlazili pa je došla opet večeras. Baš je lijepo društvo netko tko je u istoj situaciji kao ja! Njemica je, inače.

DOLAZAK U NOVI DOM
U Atlanti me čekala Jennifer. Aerodrom ooogromaaan, treba ti podzemni vlak do prtljage. Bila je jako draga i susretljiva. Kirk je bio kod kuće s curama, spavale su već. Javila sam se mami u 5 ujutro kod vas tu da sam stigla u kuću. Ujutro smo ja i ona skupile cure iz škole, prije toga otišle u dućan (pitala me sve što ja volim). Popodne smo Jen i ja otišle u šetnju do igrališta s curama, navečer izašli vani blizu kuće jesti. To mi je bio tek ručak u 5.30 no kad se još sredim i smjestim bolje, onda ću ja sebi kuhati! Jutros su oni oboje radili, pravilo je da prva tri dana netko mora od roditelja sa mnom bit u kući s djecom, nisu mogli izbjeći posao pa su uzeli 14-godišnju curu iz susjedstva koja ih je već čuvala, bila mi je od velike pomoći. Danas popodne smo Jen i ja s curama otišle na jednu rođendansku zabavu u jedan centar, super je, imaju prostor za rolanje, ali na onim starim rolama, izgleda kao klizalište, u tom je obliku. Muzika svira, imaju veliki dio za skakanje, s tunelima, kao veliki trampolin. Velika igraonica. Super. I evo me sad pišem. Jen i Kirk su stvarno super, osjećam se opušteno, kao kod kuće. Dali su mi mobitel za pozive unutar SAD-a, 1 tel. karticu, 1 karticu s 30 $ za neki dućan odjeće i obuće i šta ti ja znam, kartu grada, pismo dobrodošlice i kao uvod u što me čeka. Evo sad upravo i nešto love za sutrašnje kazalište, nisam još pogledala koliko. Stvarno su super. Nismo još stigli o svemu pričat, malo po malo. Sutra popodne će nas (mene i Njemicu – moju room-mate s orijentacije i sada susjedu) obje pokupiti druga au pair koja je tu više od godine dana, idemo gledati neku predstavu u kazalište u centru Atlante, upoznat ćemo i savjetnicu. Super, jedva čekam!

VOŽNJA
Danas popodne sam s Jen vozila auto i uvezla ga u garažu, veeeliku Toyotu jeep, imaju još i Hondu accord, isto prilično velika. Bilo je ok, naravno nije teže od naših auta, ali sam imala osjećaj da ako pustim nožnu kočnicu da ću udarit u zid, ali nije, kad staviš u ‘P’ (park) uopće ti ne treba kočnica, a ručnu ni nemaju, tj. imaju jednu drugu nožnu lijevo ispod volana koju koriste jedino ako je jaka uzbrdica ili nizbrdica. Ali trebat ću još samo malo prakse. U garaži imaju teniske loptice koje vise sa zida za svako auto tako da kad dotaknu lopticu s vjetrobranskim staklom da znaju stat.

KUĆA I JOŠ ŠTOŠTA…
Kuća je super, moja dream house, ne zbog namještaja već zbog lokacije i općenito izgleda. Mirno susjedstvo, sve iste kuće, gotovo. Soba mi je super, ogroman udoban krevet, radni stol s kompjuterom i bežićnim tel., tv su me pitali hoće li mi stavit pa sam rekla ako hoće da mogu, ali rijetko ću ga gledat u sobi. Sutra ujutro Jen radi, Kirk ne, pa ću s njim i curama na njihovu misu (cure će biti u nekoj igraonici u crkvi), iza toga u istoj crkvi na gornjem katu neka ‘škola za odrasle’, proučavaju Bibliju i slično. Baš me zanima pa ću ići s njima. Popodne opet imaju rođ. zabavu, ali ne znam hoću li s njima. I onda u 6 me kupi ta au pair u kazalište. To će biti prvi posjet Atlanti i prvi izlazak.

A sad o nostalgiji. Jučer je bio prvi dan i samu sebe sam iznenadila kad sam osjetila naglu tugu, ali danas je već bilo bolje. Trenutni moto mi je ‘sutra je novi dan’! Mislim da mi je najteže bilo zato što su cure još cendrave. Danas mi je jako pasala uloga tješiteljice s Njemicom, jer ona izgleda šokiranija od mene, imala se kome izjadat.. Ali nema naglog odustajanja, sam sebi rekla. Bit će još bolje čim počnem ići na predavanja i družit se s drugim curama! Inače je super!!! Toliko za sada. Ja sam 6 sati unazad od vas.

Can’ t wait to hear from you!

Love, Ivana

Evo se ja malo javljam!

Stigla sam 10. 9. tj. u petak navečer u svoju novu obitelj. Na aerodromu me čekao veeeliki natpis s mojim imenom. Baš kako je u New Yorku na orijentaciji rekla “trenerica”. Eh, da New York…nezaboravan grad. Naš boravak u New Yorku trajao je otprilike 3 dana. Bile smo u jednom vrlo lijepom hotelu, bile smo smještene po tri u sobi ovisno o tome gdje će koja živjeti – one koje će biti blizu bile su zajedno u sobi. Sve to da bi se što bolje upoznale i eventualno stvorile prijateljstva. Bilo nas je više od 150- daleko najviše bilo je Njemica te nešto manje Austrijanki. Me, myself and I – jedina sam branila boje naše domovine! Genijalan je osjećaj biti u jednoj sobi s toliko različitih lica – svako je posebno i svako nosi dio svoje kulture i prepoznatljiva obilježja.

Jedan mali cosmopolitan – ogromna koncentracija entuzijazma, energije, pameti i svega što mladi Izraelci, Nijemci, Talijani, Južnoafrikanci, Englezi, Kanađani, Francuzi, Rusi, Argentinci, Brazilci, Čileanci, (Hrvati)… nose u sebi. Orijentacija počinje svaki dan u 8:30. Na njoj se dozna bezbroj zanimljivih i potrebnih informacija – o kulturi Amerikanaca, o tome što se smije, što ne, o iskustvima drugih cura… i još puuuno toga! Najveći doživljaj je razgledavanje New Yorka – to se ne može riječima opisati. (Samo da pripomenem – ide se po izboru i plaća se 55 $!) Razgledavanje je organizirano besprijekorno, dobro – traje nekih 5-6 sati. Počinje u 17:30 popodne tako da se može vidjeti grad i danju i noću. Odveli su nas na sva značajnija mjesta u gradu – osjećaj koji sigurno nikad neću zaboraviti.

Carrie i ekipa iz Seks i grada ni približno ne mogu dočarati ono što se može osjetiti kad si tu. Definitivno preporučam! I onda veliki dan kad svih obuzme nervoza da to sve skupa postane komično – odlazak u obitelji!!! I tako se ja vraćam na početak svog maila i moj dolazak! Sad sam tu već tjedan dana – polako se prilagođavam na njihov način života – ovdje je jako puno toga drugačije nego kući. Zadovoljna sam za sada svime ovdje i mislim da je ispred mene odlična godina. Sviđa mi se obitelj u kojoj sam i puno toga je baš onako kako su rekli da će biti – zato – pitati SVE što vas zanima, sve što želite i sve što ne želite jer o tome jako ovisi vaša godina ovdje. Mislim da se pravila i svi ili bar većina dogovora mora dogoditi prije nego dođete ovdje – samo da znate i da oni znaju na što točno pristajete, jer postajete dio njihove obitelji, živite u njihovom domu. Zato pitati, pitati i pitati SVE! Tako je Hele lijepo i pametno pitala sve šta joj je bilo na pameti i zato je sad zadovoljna! E, i da se pohvalim – bila sam na koncertu Erykah Badu!!! Zaaaakonnnn! Eto – veselim se godini koja dolazi!!!

Veeeeeeeeeeeliki pozdrav iz lipe Amerike (koja je potpuno drugačija od one u filmovima!!!)

Helena

Draga Alida!

Već danima razmišljam što napisati u ovome pismu, kako prepričati moje nevjerojatne 2 godine koje sam provela u SAD-u. Kako napisati pismo koje će obuhvatiti sve događaje koji su bili značajni i koji su obilježili mojih 25 mjeseci boravka u Americi? Kako napisati pismo koje će dati budućim Aupairkama uvid u izgled njihovog budućeg život u Americi? Kako općenito sažeti mojih 2 godine koje sam provela kao Aupair u Americi na samo nekoliko stranica? Nije problem kako, problem je samo početi… Idemo ispočetka…

Dan kada sam napustila Hrvatsku, pozdravila se od obitelji i prijatelja je dan kada je započelo jedno do najvažnijih poglavlja moga života. Išla sam u Ameriku sa jednim strahom iz razloga što nisam znala što me točno čeka, nisam znala hoću li se moći prilagoditi tom načinu života. Išla sam doslovno u nepoznato tako daleko… Prvi dan orijentacije u New Yorku predavačica nas je pitala što očekujemo od naših 365 dana koje ćemo provesti u Americi. Naravno bilo je tipičnih odgovora poput: želim usavršiti engleski jezik, želim putovati, upoznati nove ljude… Da, sve su to razlozi zbog kojih se odlučimo za ovaj program. Jedna cura koja je sjedila skroz iza u dvorani je ustala i rekla točno ovim riječima: If I can do this, I can do anything. Bila je u pravu. Te riječi su mi ostale duboko urezane u sjećanje… Te riječi su bile samnom kroz ove 2 godine. Jer nije lako odlučiti se za nešto ovakvo. Odlučiti se da otputuješ tako daleko, živiš sa obitelji minimalno godinu dana, sa obitelji koju si vidio preko skypea par puta i razmijenio nekoliko e-mailova. Ali što te zapravo čeka to vidiš tek kada dođeš.

Kulturološki šok je nešto što će svatko ali baš svatko iskusiti. Jednostavno se moraš prilagoditi. Homesickness ili čežnja za domom može se pojaviti. U mom slučaju nije. Zašto? Bila sam prezazuzeta otkrivanjem novih stvari, novih mjesta, upoznavanjem novih ljudi. Jednu stvar moram naglasiti a to je obavljanje dužnosti. Svi mi imamo razloge zbog kojih se odlučimo za ovaj program ali jedno se ne smije zaboraviti: host family je na prvom mjestu. Zašto to govorim? Puno cura dođe u Ameriku ali im je u glavi samo ono što one žele napraviti, vidjeti tako da se i ne trude dobro obavljati posao zbog kojega su i došle. Vjerujte mi, imat ćete dovoljno vremena da izrealizirate sve što ste zacrtale u svojim glavama. Kakva moraš biti osoba da bi uspjela biti ovih 365 dana u Americi? Ne znam recept za to. Svaka je host family drugačija.

Ja sam bila sretnica kada je host family u pitanju. Dovoljno je reći da je moj prvotni plan bio ostati samo godinu dana ali sam produžila još jednu godinu kod iste obitelji. Prihvatili su me kao člana obitelji. Kada imate tako dobru host obitelj sve ostalo je lako. Živjela sam u državi Virginia, svega 20 minuta od Washington DC-a i brinula se za 3 prekrasna dječaka. Sad je jedan od njih i tinejdžer ali u mojim očima će uvijek ostati dječak kojeg sam upoznala kada je imao 11 godina. Zatim moji prijatelji… družila sam se i sa Aupairkama iz Hrvatske koje su mi bili pravi oslonac i podrška. Naravno tu su i drugi prijatelji koje sam upoznala iz cijeloga svijeta a najviše iz Južne Amerike. Svi oni mi jako nedostaju ali tu su čuda 21. stoljeća poput facebooka, whatsapp-a, skypea i da ne nabrajam dalje.

Dan kada sam odlazila iz SAD-a mi je bio jedan od najtežih u životu. Čovjek ne zna koliko se poveže sa osobama dok ne dođe dan kada im mora reći zbogom i vidimo se drugom prilikom. Problem je samo u tome kada će ta druga prilika doći. Za mene je ovo bilo putovanje od cure koja je išla sa strahom u SAD do cure koja samoj sebi danas govori: If I can do that, I can do anything.

Zato cure moje, buduće Aupairke glavu gore, spremite se za avanturu života i… pamet u glavu.

Dijana, Au Pair iz Virginie